- Piše: Vojislav Bulatović

Kao stari putnik koji je dugo koristio „usluge“ „Ćire“ i njegovih motornih naslednika na relaciji Nikšić – Podgorica (Titograd), zadovoljstvo mi je da dam neka zapažanja i podsjećanja sa putovanja na ovoj relaciji, a povodom jubileja ove pruge. Željeznička stanica, lijepa kamena zgrada, djelo vještih zidarskih neimara, dobila je novi enterijer, renovirana je funkcionalno tako da se u njoj osjeća udobno i putnik i poslovno osoblje. (Jedino, što na njoj smeta je onaj rogobatni naziv: “Željeznička infrastruktura” – birokratska kovanica tranzicijske segmentacije). Ispred nje putnike dočekuje savremeni voz (,,Španski voz”) od nekoliko udobnih vagona.
Voz je krenuo tačno u propisano vrijeme iz Nikšića (9.10 sati). Start je bio lagan, takoreći, klizeći, bez one buke i treske koje su pravili njegovi prethodnici. U džepu povratna karta od 3,00 eura. Zar može biti povoljnije? Na displeju obavještenje za putnike: sljedeća stanica Ostrog, destinacija Podgorica, temperatura, datum, brzina: pretežno 66km/h, rijetko prelazi 70km/h. Budoš, dva minuta punom brzinom! Ne stignem da se „prebacim“ na nekadašnju „memorijsku karticu“ kada smo kao đaci Učiteljske škole „ispitivali“ akustičnost tunela pjesmom i urlanjem: „U tunjelu, usred mraka sija zvijezda petokraka!“ Neizbrisivi su zvuci harmonike prof. Vućića i pjesma djevojačka koja ga je pratila „Lepe li su, nano, Gružanke devojke, devojke iz Gruže lepe su k´o ruže“... Tada nam je vrijeme išlo naruku: 10 minuta kroz Budoš!
Sada, ovo je novi vijek i novi voz. On nije u rodoslovu „Ćire“. Putovanje ovim vozom na relaciji Nikšić – Podgorica već odavno, predstavlja prijatne trenutke, bilo za putnike koji svakodnevno putuju njime, bilo za one koji to povremeno čine. Ipak, neki su se nezadovoljni „gubitnici“, koji su iz zasjede kamenovali dvadeset puta ovo „strano tijelo“ u našem tvrdom pejzažu prirode i življenja, najzad pomirili sa neumitnom činjenicom da povratka nema. Kao da žale za,,Ćirom” koji je mirno podnosio svu tu našu sporost, nered, učmalost, dim i prljavštinu. „Ćiro“, legendo naša! Još te jedino čuva od zaborava slavni Emir Kusturica. Lako nam je sada lamentirati nad tvojom sudbinom! Bio si simbol jedne epohe, baš one naše obilježene „obnovom i izgradnjom“ kada se slavio rad, kada su u žaru ideološke i patriotske usijanosti obarani rekordi produktivnosti, kada se žurilo da se pokaže novo lice rada. Uvijek si žurio (polako) zakašljan, preko brda i dolina, sa dimom i garom. Izgledalo je da i ne želiš da požuriš, jer treba da sačekaš one što kasne, da pokupiš sve, da neko ne ostane negdje u nekoj zabiti, jer puno je čekati sljedeći „krug“. Nestajalo ti je „daha“ kada bi te,,navukli” uz neku uzbrdicu, napuštali su te i zaskakali i prije stanice kao da oni savlađuju daljine i uspone, a ne ti. Na kraju su te izdali, ostavili samoga i praznog. Pomagao si im da te ostave. Ličio si na nas. Huktao si i padao u „trans“ čim bi zauzeo dobar i povoljan pravac, baš kao i mi. Mučio si se, grcao, jedva savlađivao uspone, baš kao i mi naše. Mi smo te izdali i ostavili na nekom sporednom kolosijeku bez mašinovođe i tračnica, a onda smo i sebe zakočili i izdali i potražili druge pravce i tračnice. “Ljudi su k´o vozovi”, zabavljao je nekada publiku na ovu temu Rusmir Agačević Rus, književnih iz BiH, u svom istoimenom pozorišnom komadu.
Od „Ćire” do savremenog električnog (elektronskog) pogona sporo smo se kretali. Još uvijek smo spori, zastarjeli, neuredni... Nismo mnogo odmakli od onih tužnih i grotesknih devedesetih, kada su naši vozovi bili filmski primjeri haosa, nasilja, opasnih švercerskih poslova i raznovrsnog beščašća... Putniku – mučeniku, uskraćen je često bio i pristup do toaleta, jer su i tamo zaposjedali neki iz „biznis” klase! “Ljudi su k´o vozovi”, da ponovimo ovu dijagnozu piščevu. Crna Gora je dobila željezničku vezu sa Srbijom i Beogradom tek 1976. godine. Naši ljudi su gotovo tri poslijeratne decenije koristili ovaj najmasovniji prevoz preko hercegovačkog „lavirinta”, (ko se sjeća višečasovnog kruženja oko Popovog polja?) Sarajeva i dalje duž rječnih tokova i planinskih uspona BiH do Srbije i Beograda. A kada smo se domogli automobila, kada smo se individualizirali u saobraćajnim vezama, gotovo da smo zaboravili na zajedničko dobro – masovnog prevoznika, željeznicu. Ni dan- danas ne možemo da se trgnemo, da budemo efikasni, da objasnimo nesreće koje su neminovan pratilac vjekovne zaostalosti i iživljavanja grubosti i neodgovornosti. U svakodnevnim medijskim informacijama čujemo od nadležnih iz Željeznice saopštenja da vozovi kasne i do nekoliko sati na našoj jedinoj “međunarodnoj liniji” Podgorica – Beograd. Ljudi s razlogom govore o vozovima bez voznog reda, jer sve što je putnicima dato kao “red” na njihovom putu, nije garancija, već približna orijentacija. Nije čudo što tragovi kamenovanja mogu da se vide na staklima ovog modernog voza koji saobraća na relaciji Nikšić – Podgorica. Zamislite objašnjenje: to su reakcije konkurencije sa suprotnog brda!
Zamalo da zaboravim na svoje putovanje do Podgorice. Prva stanica Ostrog. Na displeju stoji stanica Ostrog, sljedeća stanica Danilovgrad, (na zvučniku se to isto čuje i na engleskom), vrijeme 9.30. Ostrog, glavna stanica za Brđane. Bijela kamena ljepotica začudo, odoljela je uspješno vremenu nemara i destrukcija. Smještena na uzanoj,,polici” ostroških padina, bila je nekada za naše đake ritualno mjesto. Odlazeći na Glavu Zete u pohode “strujašima” tu smo čekali zoru i početak radnog dana naših domaćina uz igru i pjesmu. “Ostrog”! glasno i odsječno vikao je željezničar, nakon što se “Ćiro” konačno uvukao sa škripom i tutnjavom u stanicu. On nas je uredno isporučio zaprašene i “namirisane” njegovim obilnim “sprejom” i produžio sa nešto preostalih putnika do Titograda. Harmonika profesora Vućića pozvala nas je na razgibavanje i buđenje. Profesor je razvlačio i sitno po šumadijski, a mi smo slijedili spontanu koreografiju. Iako nam nije bio potreban za crnogorsko kolo, profesor je i to pratio. “Oj, svijetla majska zoro!” zvučalo je kao dozivanje svijetle brdske zore, jer je nebo bilo čisto, a sedefni istočni rub kao da je odslikavao riječi ove pjesme i vedrinu našeg raspoloženja. (Sada, ne mogu ni zamisliti, kako bismo se veselili i izražavali svoj uzburkani patriotizam i nacionalni žar bez ove pjesme tj. da ju je neko onda podigao na pijedestal svečane da je slušamo u stavu mirno!)
Stanica Danilovgrad, vrijeme: 9.40 h. Ovdje ulazimo u zonu jezičke polemike (i politike), jer je naziv ispisan ćirilicom i latinicom. Tako je i na sljedećim: Ljutotuk i Spuž. Podgorica nas dočekuje tačno po redu vožnje: 10.25. Malo čudno i neobično! Voz koji tačno kreće, tačno pristiže na sve stanice, a na displeju ispisuje, stanicu, destinaciju, temperaturu, brzinu i datum. Ko bi povjerovao u ovom našem svijetu ustaljenih navika gdje vrijeme može da se ne evidentira i mjeri, gdje minuti i sati „dolje, gore“, ne treba da uznemiravaju nas, jer to je u krajnjem, sve sitničarenje!
Voz je naše zajedničko dobro u kome se sučeljavamo za neko vrijeme sa svim našim kulturnim, ljudskim, civilizacijskim obilježjima. On je pouzdan znak stanja našeg kolektivnog Mi i njegovog civilizacijskog napredovanja. Brzi vozovi dio se sveukupnog ubrzanja razvojnih trendova.